Pišu: Mladen Lakić, Aleksandra Tolj
Damir je imao 18 godina kada je svojoj majci priznao da je homoseksualac. Ona mu je, kao odgovor na to, rekla da ga smatra bolesnim i nenormalnim.
»Rekla je da bi radije umrla nego me prihvatila ovakvog i da dok smo živi neće to prihvatiti kao nešto normalno«, prisjeća se Damir, momak u ranim dvadesetim godinama koji živi u jednom malom gradu u Federaciji.
O razgovoru sa ocem nikad nije ni razmišljao.
»On je više puta izjavio da su pederi bolesnici koje treba sve poubijati i da bi i sam učinio isto kad bi znao nekog ko je takav«, nastavlja Damir, gledajući u pod.
Ovakve reakcije nisu neobične u zemlji u kojoj su lezbijke, gejevi, biseksualci i transvestiti, LGBT osobe, i dalje marginalizirana i skoro nevidljiva grupa.
U proteklih nekoliko godina desio se niz incidenata iza kojih stoji homofobija, a javne ličnosti otvoreno govore protiv LGBT osoba. Mnogi kažu da, u poređenju sa drugim društvenim i ekonomskim problemima sa kojima se Bosna i Hercegovina suočava, prava homoseksualaca nipošto nisu prioritet.
»Riječ peder ovdje uvijek označava nešto loše. Kod nas u Bosni peder je sudija koji je igraču dao crveni karton, peder je onaj što je snizio penzije, a da ne govorim koliki je peder onaj činovnik na šalteru koji uvijek traži neke dodatne papire«, kaže Damir.
On dodaje da ne može ni zamisliti kakav bi njegov život bio da se otkrije njegova seksualna orijentacija.
Predrasude postoje i u privatnim i u javnim sferama. Stručnjaci kažu da su LGBT osobe često žrtve nasilja unutar porodice, ali u većini slučajeva plaše se da prijave zlostavljanje vlastima. Umjesto toga, svoju traumu drže u sebi.
Neki svakodnevno trpe zlostavljanje i ponižavanje, bivaju izbačeni iz svojih domova, ili ih ucjenjuju da će njihove kolege i rodbina saznati za njihovu seksualnu orijentaciju, što bi im uništilo živote.
U ovakvim okolnostima, najsigurniji način komunikacije i druženja su internet stranice.
»Svoje potrebe moram ispunjavati komunicirajući na internetu s drugim gej ljudima koji, kao ni ja, nemaju izbora«, kaže Damir.
Na pitanje da li gej osobe u Bosni i Hercegovini mogu ostvariti kvalitetnu vezu, Damir odgovara da mogu, iako nije lako.
»Često se moramo skrivati i lagati, ili objašnjavati prijateljima i porodici ko je ‘taj dečko’ s kojim nas tako često viđaju«, kaže Damir. »Na javnim mjestima se ponašamo kao drugovi, dva momka koja su izašla na pivo.«
Damir ističe da su intimnosti na javnom mjestu nezamislive.
»Ako ne želiš stvarati probleme, takve stvari drži dalje od očiju javnosti. Znamo da bismo zbog toga dobili batine i ko zna šta još. Društvo je ovdje takvo. Možda za par godina neće biti, ali sada jeste«, dodaje on.
BORCI ZA LJUDSKA PRAVA IZLOŽENI RIZIKU
Ni aktivisti koji se bore za prava LGBT zajednice u BiH nisu sigurni.
Članovi udruženja Okvir, koje je osnovano 2011. i nudi podršku LGBT zajednici, nedavno su napadnuti ispred zgrade bh. Predsjedništva u centru Sarajeva.
24. marta, desetak mladića između 18 i 25 godina napalo je grupu aktivista Okvira koji su demonstrirali ispred Predsjedništva. Uzvikivali su uvrede poput »Ubij pedere!« dok ih konačno nije zaustavila policija.
Bosanski mediji jedva da su izvijestili o ovom incidentu.
Članica Okvira Belma Šteta sjeća se problema koje su ona i njene kolege imali kad su htjeli unajmiti kancelarije za svoje udruženje.
»Niko nam nije htio iznajmiti stan nakon što bi saznao da smo LGBT aktivisti. Čim bi vlasnik stana čuo da je riječ o LGBT udruženju, poništio bi ugovor«, kaže ona.
Čak ni sada njihove kancelarije nisu označene logom organizacije. »Ovako je sigurnije«, objašnjava Šteta.
Predrasude sežu u mnoge sfere običnog života. U aprilu 2012, tokom akcije doniranja krvi na Univerzitetu u Sarajevu, bibliotekarka i bolničar su verbalno i fizički napali tri studenta koja su ukazala na diskriminatorski tekst formulara koji popunjavaju darovatelji. Na formularu je pisalo da je onima koji su u povremenom ili stalnom kontaktu sa homoseksualcima zabranjeno darovati krv.
Ova stavka je uklonjena iz pomenutog formulara nakon reakcija brojnih nevladinih organizacija, ali samo u Federaciji. Drugi bh. entitet, Republika Srpska, koji koristi isti formular, ovu stavku još nije uklonio.
Čak i državni službenici otvoreno govore protiv prava gej osoba.
U septembru 2007, Milorad Dodik, tada premijer Republike Srpske, a danas njen predsjednik, rekao je lokalnim medijima ‘da mu se neće pederi šetati po kabinetu’.
U julu 2009, bosanski dnevni list SAN objavio je intervju s Emirom Kadrićem, direktorom Studentskog centra Sarajevo, u kojem je on izjavio da ‘homoseksualci treba da izgrade svoje studentske domove, daleko od postojećih«.
»Ne zanimaju me homoseksualci i ne želim imati nikakve veze s njima. Ne želim ih u studentskim domovima«, prenio je SAN Kadrićeve riječi.
Događaji poput Gay Pride parade, koja je uobičajena u mnogim zapadnim gradovima, u BiH su mnogo problematičniji.
Kada su 2008. godine obznanjeni planovi za organizaciju gej festivala pod nazivom Queer Sarajevo, uslijedila su žestoke reakcije javnosti.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Bakir Izetbegović, danas član tročlanog predsjedništva BiH, uporedio je ovaj događaj sa ‘Sodomom i Gomorom’. Izrazio je negodovanje zbog planova da se ovaj događaj organizuje tokom svetog islamskog mjeseca Ramazana.
U isto vrijeme, posteri sa tekstom ‘Ubij pedere’ pojavili su se na javnim mjestima širom Sarajeva, stvarajući atmosferu koju su mnogi u LGBT zajednici vidjeli kao otvoreni poziv na nasilje protiv njih.
Kada je Queer Sarajevo konačno otvoren na Akademiji likovnih umjetnosti u septembru 2008., grupe navijača, islamskih ekstremista i huligana gađali su zgradu kamenjem, te pratili posjetioce koji su odlazili sa izložbe i napadali ih.
Nakon ovog napada, organizatori su odlučili da festival bude privatne prirode, te su promijenili lokacije nekih događaja, dok su mnoge otkazali.
»Nivo homofobije u našem društvu dodatno je izolovao LGBT zajednicu«, kaže Azra Čaušević, aktivistica Okvira. »Trenutno radimo na jačanju kapaciteta ove zajednice, kako bismo bili jači i vidljiviji kroz umjetnosti i druge aktivnosti u bh. javnom životu.«
Aktivisti kažu da bi im veoma pomoglo kad bi bar jedna poznata ličnost javno istupila i otkrila svoju seksualnu orijentaciju, ali to se još nikada nije desilo.
PROVOĐENJE ZAKONA
BiH ima nekoliko zakona koji se tiču seksualnog/rodnog identiteta. Zakon o ravnopravnosti spolova zabranjuje diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije. Zakon o zabrani diskriminacije zabranjuje predrasude na temelju seksualne orijentacije, dok Zakon o matičnim knjigama odnedavno dozvoljava upis promjene spola.
Krivični zakon Republike Srpske i Brčko distrikta, nezavisne upravne jedinice, svrstava prijestupe koji su uzrokovani nečijom seksualnom orijentacijom u zločine iz mržnje. Ova odredba još nije uvedena u Federaciji, iako su izmjene zakona predložene 2010.
Vladana Vasić, koordinatorica programa Sarajevskog otvorenog centra (SOC), nevladine organizacije koja nudi pravne savjete i bilježi slučajeve diskriminacije i nasilja nad LGBT osobama, tvrdi da sami zakoni nisu glavna prepreka na putu ka promjenama.
»Pravni okvir u BiH je relativno dobar, ali najveći problem je to što se zakoni ne provode«, kaže ona.
Prema riječima Vladane Vasić, odredbe krivičnog zakona u Republici Srpskoj i Brčkom koriste se češće nego noviji Zakon o zabrani diskriminacije iz 2008., jer žrtve, advokati i sudije često ne znaju kako da novi zakon koriste.
U svakom slučaju, veoma mali broj žrtava svoj slučaj iznese pred sud, zbog straha da će im to samo donijeti dodatne probleme.
»Najveći problem je to što jako mali broj LGBT osoba želi javno govoriti o svojoj seksualnoj orijentaciji. Rijetko o tome pričaju sa svojim prijateljima i članovima porodice, a još rjeđe javno«, kaže Vasić. »Sudski proces privlači pažnju javnosti i samim tim se LGBT osoba izlaže većem riziku da će njena seksualna orijentacija biti otkrivena. Diskrimisane osobe najčešće kriju svoju seksualnu orijentaciju, pa se zbog toga nerado javno bore za svoja prava.«
Sarajevski otvoreni centar je zabilježio pet slučajeva diskriminacije LGBT osoba. U nekim su slučajevima počinioci službene osobe. Jedan proces je u toku, ali se detalji ne mogu iznositi u javnosti. Ishod preostala četiri slučaja je neizvjestan, jer žrtve ne mogu da se odluče na dalje korake zato što ne vjeruju da će pravda biti zadovoljena, ili zato što ne žele javno otkriti svoju seksualnu orijentaciju.
»VAŽNIJI PROBLEMI« OD PRAVA GEJ OSOBA
Anketa provedena među građanima Sarajeva pokazuje da mnogi od njih probleme LGBT osoba ne smatraju prioritetnim.
»Mislim da se o diskriminaciji više priča nego što je zaista prisutna«, rekao je jedan mladić.
»Smatram da ovo nije pravi trenutak da LGBT osobe traže svoja prava, a kamoli da organizuju parade«, rekao je drugi.
»Ne tiče me se ko s kim spava«, kaže treći muškarac. »Ne želim da moja djeca uče o tome [LGBT osobama] u školi ili da čitaju o njima u novinama. Ni mi heteroseksualci ne tražimo nikakva posebna prava, niti o tome govorimo, pa ne moraju ni oni.”
Jedan od anketiranih stanovnika Sarajeva je rekao: »Ja lično nemam ništa protiv LGBT osoba, ali mislim da ova zemlja ima previše problema. Prvo moramo riješiti svoje ekonomske probleme i nezaposlenost, a tek nakon toga brinuti o diskriminaciji.”
Zlatiborka Popov Momčinović, sociolog s Univerziteta u Istočnom Sarajevu, izjavila je da se neka prava u BiH još smatraju luksuzom.
»U kontekstu BiH, u uslovima ogromne stope nezaposlenosti i socijalne deprivacije, prava određenih grupa, poput invalida ili LGBT osoba, smatraju se luksuzom«, kaže ona.
Momčinović dodaje da čak i borci za ljudska prava često prava drugih marginaliziranih grupa stavljaju ispred prava LGBT osoba.
»Glavni razlog je neprosvjećenost. Diskriminacija [LGBT osoba] se prihvata kao nešto što je gotovo normalno. Tačno je da ne postoji društvo bez diskriminacije, ali to ne znači da se protiv nje ne treba boriti«, kaže ona. »Nosilac promjena je svakako civilno društvo, kao i angažirani umjetnici i mladi ljudi čija energija i entuzijazam su izvor snage za sve nas.”
Danilo Jovanović, aktivista Okvira, upozorava da nevladine organizacije i pojedinci ne mogu uvesti promjene bez aktivnog učešća vladajućih struktura.
»Dok ne bude postojala jasna politička volja da se potisne homofobija, ne može se očekivati konkretan napredak«, dodao je on.
A sve dok se ne dese promjene, većina LGBT osoba u BiH će nastaviti da vodi tajni život.
»Živim za dan kada ću moći prošetati sa svojim budućim momkom kroz park ili ulicom, držeći se bar za ruku«, kaže Damir. »Nekad su te male stvari važnije nego sve druge slobode svijeta.«
Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, SCCA/pro.ba, i Studentski eFM radio.