Piše: Ajdin Kamber
“Kada vidi šta su sve ljudska ruka i ljudski um u stanju da učine drugom ljudskom biću, čovjek zanijemi”, kaže vidno potresen bivši zatvorenik logora kod Prijedora, Mirsad Duratović, dok obilazi memorijalni centar u Dahauu, u južnoj Njemačkoj.
Duratović je predsjednik udruženja “Prijedor 92”, koje se zalaže za izgradnju spomen-obilježja na mjestima gdje su se nalazili zatvorenički logori. On je bio u grupi preživjelih iz Prijedora i Srebrenice koji su prošlog mjeseca posjetili Dahau.
Trodnevno putovanje, koje je organizirao Studijski centar Maks-Manhajmer (Max-Mannheimer) u saradnji sa Centrom Andre Malro (Andre Malraux) iz Sarajeva, omogućilo je preživjelima iz BiH da vide kako su u drugim zemljama podizani spomenici žrtvama rata. Osim toga, održali su i niz sastanaka i okruglih stolova sa preživjelima iz Dahaua i njemačkim aktivistima za ljudska prava, te raspravljali o problemima izgradnje spomenika na mjestima masovnih stradanja.
Tokom 1992., u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju – logorima pored Prijedora kojima su upravljali bosanski Srbi – u nehumanim uslovima boravilo je više hiljada Bošnjaka i Hrvata, a mnogi od njih bili su mučeni ili ubijeni. Ti su zločini bili predmet nekoliko suđenja pred Haškim tribunalom, a brojni preživjeli logoraši svjedočili su o užasima koji su se tamo dogodili. Pa ipak, osim male spomen-ploče u Keratermu, ta mjesta ni na koji način nisu obilježena, jer se tome opiru lokalne vlasti bosanskih Srba.
Duratović kaže da mu nije lako biti u Dahauu, jer mu to vraća sjećanje na sve ono što je proživio. On je imao svega 17 godina kada su ga, na samom početku rata u BiH (1992-95.), uhapsile srpske snage i odvele ga u Omarsku i Trnopolje. Duratović je preživio, ali je 15 članova njegove porodice nestalo ili je ubijeno.
Dahau je bio prvi nacistički koncentracioni logor, osnovan 1933. godine, On je poslužio kao prototip za kasnije objekte za masovna ubijanja u nacističkoj Njemačkoj. Posjetioci iz Bosne bili su nemalo iznenađeni kada su saznali da je memorijalni centar u Dahauu podignut tek 1965., dvadeset godina nakon završetku Drugog Svjetskog rata.
Tokom rata, u tom logoru je bilo zatočeno preko 200,000 zatvorenika iz 30 zemalja. Najmanje 30,000 ih je ubijeno ili su umrli od bolesti, dok ih je veliki broj nestao tokom takozvanog „marša smrti“ u aprilu 1945. godine, kada su nacisti odlučili da evakuiraju približno 10,000 logoraša i prisile ih na marš dug 70 kilometara, do odredišta južno od Minhena.
Na ulasku u logor, iznad zastrašujuće gvozdene kapije, stoji zloglasni natpis „Arbeit macht frei“ („Rad oslobađa“). Ogromni logor okružen je bodljikavom žicom, kroz koju je nekad bila puštena struja. Mnoge od zatvoreničkih baraka su uklonjene, tako da su vidljivi samo njihovi temelji. U onoj koja je sačuvana, još uvijek se nalaze redovi i redovi vro uskih drvenih kreveta na sprat.
Prolazeći pored table sa natpisom „Nikada ponovo“, napisanog na mnogim jezicima, bivši zatočenik Edin Ramulić primjećuje gorku ironiju.
„Oni su rekli ’Nikada ponovo’, ali se ista stvar ipak desila u našoj zemlji i drugdje u svijetu“, kaže ovaj aktivista iz udruženja „Izvor“, jednog od mnogih koja se zalažu za izgradnju spomenika na mjestima bivših logora kod Prijedora.
Zarobljenici su u Dahauu živjeli u užasnim uslovima. Barake su bile predviđene za 200 ljudi, ali ih je u njima povremeno boravilo i do 2,000. Na zatočenicima su vršeni i medicinski eksperimenti, uključujući i namjerno izlaganje malariji.
Bosanski posjetioci i njihovi njemački domaćini ulaze u dobro očuvani krematorijum i susjednu gasnu komoru sa lažnim tuševima i cijevima za ventilaciju. Preživjeli logoraši iz BiH stoje nijemo u toj prostoriji, neki od njih vidno potreseni. Duraković dmahuje glavom u nevjerici.
Pažnju ove grupe posjetilaca memorijalnog centra privlače dvije fotografije. Jedna prikazuje njemačke civile, stanovnike grada Dahaua, koje su savezničke trupe primorale da – neposredno nakon oslobođenja 1945. godine – prođu kroz logor, pokraj gomila mrtvih, deformisanih i prepletenih tijela zatvorenika.
„Da li mislite da stanovnici Dahaua zaista nisu znali šta se ovdje dešavalo?“, pita jedan posjetilac iz Bosne. „Ista stvar se desila i u našoj zemlji – ljudi koji su živjeli blizu zatvoreničkih logora ili gubilišta znali su šta se dešava, ali su se pravili ludi.“
Drugu fotografiju je u ljeto 1944. tajno snimio belgijski zatočenik Žan Brišo (Jean Brichaux), a na njoj se vide krematorijum i njegov dimnjak, iz kojeg kulja dim nastao spaljivanjem ljudskih tijela.
Nakon obilaska memorijalnog centra u Dahauu, bosanski gosti i njihovi njemački domaćini učestvovali su u brojnim sastancima i okruglim stolovima, na kojima su razmjenjivana iskustva i vođene rasprave o izgradnji spomenika na mjestima nekadašnjih zatvoreničkih logora u BiH.
Pokretač kampanje za izgradnju spomenika posvećenog Maršu smrti u Dahauu, Ekehard Knobloh (Ekkehard Knobloch), kaže da spomenici sami po sebi neće pomoći ljudima da se suoče sa svojom prošlošću, ta da je važno da se otvoreno razgovara o počinjenim zločiima.
„Ljudi koji su preživjeli užase Dahaua počeli su 1989. da se vraćaju na ovo mjesto“, kazao je on. „Iako im je bilo teško da govore o vlastitim iskustvima, njihovi su iskazi pomogli da ti spomenici postanu mnogo više od običnih betonskih blokova. Tek tada je ovo mjesto dobilo na autentičnosti.“
Bivša upraviteljica memorijalnog centra Dahau, Barbara Distel, složila se s tim da susreti sa preživjelima predstavljaju važno podsjećanje na prošle zločine, pogotovo za mlade ljude.
Ervin Blažević iz „Udruženja optimista“ kaže da je, uprkos izvjesnim sličnostima između Dahaua i zatvoreničkih logora oko Prijedora, poslijeratna situacija u BiH daleko kompleksnija od one u Njemačkoj.
„U BiH nije bilo poražene strane“, kaže on. „To je glavni razlog zbog kojeg je toliko teško obilježiti mjesta na kojima se počinjeni masovni ratni zločini. Obično to određuje pobjednik, koji može podići spomenike na teritorijama onih koji su u ratu poraženi. U Bosni i Hercegovini nemamo takvu situaciju. “
Godine 1995., Dejtonski mirovni sporazum je zaustavio rat u BiH, okončao nasilje, ali i podijelio zemlju na dva dijela – Republiku Srpsku (RS), te bošnjačko-hrvatsku Federaciju. Vlasti iz oba entiteta opiru se izgradnji spomenika žrtvama koje nisu njihove nacionalnosti.
Mada u BiH mnogi vide Njemačku kao primjer za to kako zemlja treba da se suoči sa svojom prošlošću i oda počast žrtvama ratnih zločina, ni u toj zemlji nije uvijek sve išlo tako lako. Njemački su domaćini objasnili gostima iz BiH da je prošlo 20 godina prije nego što je Dahau pretvoren u pravi memorijalni centar, a mnogim ljudi iz tog kraja još uvijek je teško živjeti u obližnjem gradu.
„Mnogi stanovnici Dahaua imaju problem sa činjenicom da se u njihovom susjedstvu nalazi nekadašnji koncentracioni logor“, kaže Nikolas Mol (Nicolas Moll), historičar iz sarajevskog Centra Andre Malro i jedan od organizatora studijske posjete Dahauu. „To ih stalno podsjeća na užase koji su se iza tih zidova odvijali punih 12 godina, kao i na to da grad Dahau i njegovi stanovnici nisu učinili ništa da to zaustave.
„Stanovnici Dahaua ne mogu baš biti ponosni na vlastitu prošlost, a mnogi od njih radije ignoriraju mračnu stranu svoje istorije. Njihov problem je u tome što skoro svi na svijetu riječ ’Dahau’ odmah povezuju sa koncentracionim logorom, a ne sa samim gradom.“
Aktivista iz organizacije „Izvor“, Edin Ramulić, bio je tokom 1992. zatočen u Trnopolju. Ostatak njegove porodice je ubijen u drugom logoru.
„Od ključne je važnosti da spomenici budu izgrađeni u Prijedoru, gde su se i nalazili ti logori, kako bi lokalno stanovništvo napokon prihvatilo činjenicu da su se zločini dogodili“, kaže on. „Presude koje su izrekli Haški tribunal i Sud BiH ne pomažu mnogo – u Prijedoru još uvijek postoji potpuno negiranje da su se ti zločini ikada dogodili.“
Uprkos želji da što prije vide spomenike na mjestima masovnih stradanja, posjetioci iz BiH kažu da su u Dahauu naučili važnu lekciju – da je za izgradnju spomenika potrebno mnogo vremena, čak i u manje kompleksnoj poslijeratnoj situaciji od one kakva postoji u BiH.
„U Republici Srpskoj ćemo se morati suočiti sa mnogim problemima prije nego što uspijemo izgraditi spomenike na području Prijedora“, kaže Blažević. „Razmjena iskustava sa našim domaćinima u Dahauu pomogla nam je da bolje razumijemo proces kreairanja sjećanja i vrijeme koje je potrebno da se zemlja suoči sa sopstvenom prošlošću i prizna da su zločini počinjeni.“
„Smatram da moramo učiniti sve što možemo kada je u pitanju sjećanje na žrtve rata. Moramo riješiti svoje probleme i na odgovarajući način obilježiti sva mjesta na kojima su ljudi, pogotovo civili, tokom rata stradali“, kaže Muhamed Duraković, koji je preživio masakr u Srebrenici. „Iskustvo stečeno u Dahauu pomoći će nam da se usredsredimo na naš cilj.“
Duraković dodaje da je bio naročito impresioniran pričom preživjelog zatočenika iz Dahaua, Abe Naora (Abba Naor), jednog od njihovih domaćina u memorijalnom centru.
„G. Naor, koji je čitav svoj život posvetio borbi protiv fašizma i nastojanjima da ovim memorijalnim centrom oda počast žrtvama, ima 80 godina, ali je pun energije“, kaže on. „Prije nego što sam se sastao s njim, najviše sam se plašio da ću se jednog dana umoriti i odustati od ideje o podizanju spomenika u Omarskoj – ali, nakon što sam razgovarao sa g. Naorom, znam da se to neće dogoditi.“
Ovaj tekst je dio projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Holandska vlada. Projekat realiziraju SCCA/pro.ba, Institute for War and Peace Reporting -IWPR i Studentski eFM radio.