Piše: Amina Milić
Sefer Husnija nervozno prelazi pogledom po prostoriji dok govori o psihološkim posljedicama ratne traume kroz koju je prošao, a koje osjeća skoro dvadeset godina nakon prestanka rata u Bosni i Hercegovini.
Husnija, koji danas ima pedeset godina, 1993. je bio zatočen u logoru koji su držale snage bosanskih Hrvata u njegovom rodnom gradu Prozoru. U logoru je proveo dva mjeseca i pušten je, kako kaže, samo zato što su stražari mislili da će umrijeti od posljedica mučenja i izgladnjivanja.
Iako je preživio rat i trajno se preselio u Sarajevo, Husniju još uvijek progone traume kroz koje je prošao.
Prije sedam godina, u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, dijagnostificiran mu je post-traumatski stresni poremećaj (PTSP), i od tada dva puta mjesečno prima odgovarajuću terapiju.
„Ne želim da govorim o vremenu koje sam proveo u logoru, jer mi se onda vrate isti oni strahovi i nakon toga noćima ne mogu da spavam“, kaže on. „Stalno imam noćne more. Niko ne zna kroz šta smo sve prošli ja i ostali zarobljenici.“
Ipak, Husnija kaže da mu pomaže to što četvrtkom redovno odlazi u udruženje „Život“ u Sarajevu. Tamo se jednom sedmično okuplja oko 250 ljudi koji pate od PTSP-ja i razgovara o svojim problemima.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, deset procenata stanovništva BiH, ili 400,000 ljudi, ima dijagnosticiran PTSP. Međutim, udruženja koja pomažu ljudima koji pate od PTSP-ja tvrde da je stvaran broj oboljelih oko 1.7 miliona ljudi – što je skoro polovina cjelokupne populacije BiH.
Samo u Sarajevskom kantonu između 50 i 55 hiljada demobiliziranih vojnika ima dijagnosticiran PTSP.
Istraživanje o stanju mentalnog zdravlja, koje je u Republici Srpskoj (RS) provedeno 2008. na uzorku od 553 bivša vojnika Vojske Republike Srpske (VRS), pokazalo je da 45.4 procenta ratnih veterana ima neki oblik PTSP-ja.
Dr Nermina Kravić, koja radi u psihijatrijskoj klinici u Tuzli, kaže da se PTSP razvija nakon što neko pretrpi veliki strah, te kada je ugožen njegov život, ili život njemu bliskih osoba.
„Osjećaj bespomoćnosti ostaje prisutan dugo nakon samog stresa, što izaziva poremećaje karakteristične za PTSP“, kaže ona.
Dr Alma Džubur Kulenović, koja radi kao psihijatar u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, kaže da pacijenti koji boluju od PTSP-ja nastoje izbjeći situacije koje ih podsjećaju na traumu iz prošlosti.
Vremenom to toliko utiče na njihov život da više uopšte nisu u stanju normalno funkcionirati. Većina pacijenata ima i noćne more.
„Prva stvar na koju se ti ljudi žale su noćne more koje su veoma realistične, za razliku od normalnih snova“, kaže ona. „Oni se iz tih snova bude prestravljeni, oznojeni, vrište, srce im jako lupa, čini im se da nemaju zraka.“
Husnija pati i od nesanice.
„Meni je svaki dan težak. Noću ne mogu da spavam. Posljednjih nekoliko dana me nešto muči . . . Budim se oko 5 ujutro i ne mogu ponovo da zaspim“, kaže on.
Husnija je najradije sam, ne voli buku i smijeh, i svjestan je da zbog toga najviše trpe njegova supruga i dvoje djece.
„Jako mi ih je žao, ali ja ne mogu drugačije“, kaže on.
Kao bivši logoraš kojem je dijagnosticiran PTSP, Husnija ima pravo na mjesečnu penziju u iznosu od 296 KM. Supruga mu je nezaposlena, tako da cijela porodica živi od te penzije.
„Kada mi sin i kćerka zatraže džeparac za školu, a ja nemam ništa da im dam, dođe mi da zaplačem“, kaže on.
„Često pomišljam na samoubistvo, ali me je strah Boga.“
Stručnjaci kažu da zbog visoke stope nezaposlenosti raste i broj ljudi sa simptomima PTSP-ja, te upozoravaju da neki oblici – ako se ne tretiraju na adekvatan način – mogu dovesti do samopovređivanja i agresivnosti prema drugima.
Prema podacima udruženja „Stećak“ iz Tuzle, koje okuplja oboljele od PTSP-ja, nakon rata je 900 demobiliziranih vojnika kod kojih je bio dijagnosticiran ovaj sindrom izvršilo samoubistvo. U „Stećku“ smataraju da je to posljedica siromaštva, u kombinaciji sa neadekvatnim psihološkim tretmanom.
„Osoba sa PTSP-jem će počiniti samoubistvo ako je nesretna ili je bolesna, ali ako je pod nadzorom i redovno uzima lijekove, to se ne bi trebalo desiti“, objašnjava Džubur Kulenović.
I Mina Mujić (50) iz Srebrenice, kojoj je takođe dijagnosticiran PTSP, pati od nesanice. U julu 1995. – kada su Srebrenicu zauzele snage bosanskih Srba, a više od 8,000 bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo ubijeno – ona je ostala bez brata i 18 članova šire porodice.
„Volim kad sam sama, kad se ne priča puno, jer onda mogu da razmišljam“, kaže Mujić, koja je nezaposlena i živi od stočarstva.
U Srebrenici ne postoji centar za mentalno zdravlje u kojem bi oboljeli od PTSP-ja mogli dobiti psihološku pomoć.
„Liječim se u Tuzli, jer ovdje nema mogućnosti za to“, kaže Mujić. „Ovdje se ljudi bore za neke projekte, umjesto da traže novac za izgradnju bolnice [u Srebrenici], da se dovede ljekar, izgrade fabrike i zaposle ljudi. Tako bismo imali manje trauma, manje problema.“
Za razliku od Husnije i Mujićeve, Edis Sladić – još jedan bivši vojnik koji pati od PTSP-ja – rado boravi u društvu drugih ljudi.
„Osjećam potrebu da redovno komuniciram sa ljudima, u suprotnom bih se potpuno povukao iz normalnog života i sve vrijeme bih boravio kod kuće“, kaže on.
Sladić je Bošnjak iz Sarajeva, kome je 2003. dijagnostificiran PTSP.
„Počele su mi se vraćati sve one slike iz rata, slike mojih saboraca koji su poginuli u borbama oko Sarajeva“, kaže on.
Sladić i njegova porodica također preživljavaju od penzije u iznosu od 296 KM mjesečno. On tvrdi kako ne može naći stalni posao, djelimično i zbog predrasuda koje potencijalni poslodavci imaju prema oboljelima od PTSP-ja.
„Ljudi ne zapošljavaju rado osobe sa ovim sindromom. Kada im kažete da patite od PTSP-ja, oni misle da ste ludi. Tako nas vide“, kaže Sladić.
Ta stigmatizacija je jedan od najvećih problema sa kojima se suočavaju oboljeli.
„U cijeloj BiH ljudi gaje predrasude prema onima koji imaju problema sa mentalnim zdravljem“, kaže Dragan Šajić, predsjednik udruženja “Jedinstvo“ iz Banja Luke, koje okuplja oboljele od PTSP-ja. „To je razlog zbog kojeg se oni koji pate od PTSP-ja stide čak i da kažu da odlaze kod psihijatra.“
Njegovo udruženje se trudi da oboljelim od PTSP-ja objasni kako odlazak kod psihijatra nije nešto čega se treba stidjeti. Šajić smatra da bi probleme oboljelih bilo lakše rješavati kada bi oni uspjeli prevazići društvene stereotipe i „uvjerenje da će im se pripadnici njihove zajednice smijati u lice“.
Ni u RS-u oboljeli od PTSP-ja ne dobijaju značajniju podršku javnih institucija. Godišnji budžet za udruženja oboljelih od PTSP-ja iznosi oko 4.500KM, što – prema Šajićevim riječima – nije dovoljno.
„Mi imamo oko 200 članova, ali radimo sa većim brojem pacijenata. Mnogi ljudi se plaše da postanu članovi našeg udruženja. Oni nam dolaze, mi znamo ko su, ali ih je strah okoline. Ako rade u privatnom sektoru i njihov poslodavac otkrije da pate od PTSP-ja ili posjećuju psihologa, mogu odmah dobiti otkaz“, kaže on.
Šajić objašnjava da njegovo udruženje pokušava educirati društvo o PTSP-ju tako što distribuira brošure i letke, te organizira okrugle stolove na tu temu.
„Na taj način ljudi dobivaju više informacija o ovom problemu i manje je vjerovatno da će imati predrasude o oboljelima od PTSP-ja“, kaže on.
Istraživanja su pokazala da oko 50 posto ljudi koji pate od PTSP-ja imaju dobre šanse da se izliječe ako na vrijeme zatraže ljekarsku pomoć, dok kod druge polovine ovaj poremećaj obično preraste u hroničan.
„Jedan od najvažnijih elemenata terapije i rehabilitacije osoba koje pate od PTSP-ja jeste zapošljavanje i integracija u društvo“, kaže Goran Čerkez, pomoćnik Federalnog ministra zdravlja. „Međutim, još uvijek smo daleko od postizanja tog cilja, zbog loše ekonomske situacije u zemlji i visoke stope nezaposlenosti.“
Federalno ministarstvo zdravlja i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS-a, u saradnji sa švicarskom vladom, pripremaju projekat čiji je cilj unapređenje mentalnog zdravlja u BiH. Jedan od ciljeva je podsticanje aktivnosti kojima se smanjuje stigmatizacija onih koji pate od mentalnih bolesti, uključujući i oboljele od PTSP-ja.
Oni planiraju dodatnu edukaciju, ne samo ljudi iz struke, već i medija i šire društvene zajednice.
Pomoćnik Ministra zdravlja i socijalne zaštite RS-a, Milan Topalović, kaže kako je istraživanje o PTSP-ju, koje je nedavno provedeno u regiji, pokazalo da oboljele osobe radije odlaze u centre za fizičku rehabilitaciju, nego u centre koji se bave mentalnim bolestima.
„Jedan dio stanovništva izbjegava liječenje zbog negativnog odnosa javnosti prema bolesnim ljudima“, kaže on.
Premda u BiH ne postoji centar koji bi se bavio isključivo PTSP-jem, ljekari kažu kako oboljeli mogu i trebaju zatražiti pomoć u psihijatrijskim ustanovama i centrima za mentalno zdravlje, jer neadekvatno tretiranje ovog poremećaja može dovesti do još gorih simptoma.
„Ako se ova bolest ne liječi, posljedice mogu biti jako loše, baš kao i kod bilo koje druge hronične i neliječene bolesti“, kaže Kravić. „Ako se ne liječi, PTSP donosi patnju onome ko od njega boluje, ali i njegovoj okolini. Zato je bolje zatražiti pomoć, nego se boriti sa posljedicama.“
U pisanju ovog izvještaja učestvovali su i Sanja Trifković i Dejan Petrović.
Ovaj tekst je dio projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Holandska vlada. Projekat realiziraju SCCA/pro.ba, Institute for War and Peace Reporting -IWPR i Studentski eFM radio.