1395 dana bez crvene

film Šejle Kamerić i Anrija Sale

u saradnji sa Ari Benjamin Meyersom

“1395 dana bez crvene” je zamišljen, razvijen i snimljen kao zajednički projekat Šejle Kamerić i Anrija Sale.

Konačni rezultat projekta su dva različita filma.

© Anri Sala, Sejla Kameric, Artangel i SCCA/pro.ba 2011

Sinopsis

“Prvi put kada sam trčao od tačke A do
tačke B, u meni je bio neopisiv strah. Bol
u stomaku, kao da ti ogromna čelična
kugla melje utrobu. Krv pulsira u vratnim
žilama. Vlažna toplota u očima. Grčevi
u udovima, povećavaju se dok trčiš.”

Oživljavanje emocija; emocije koje su doživjeli drugi, u drugo vrijeme i na drugom mjestu sada su oživljene na istom onom mjestu gdje su se desili događaji koji su te emocije izazvali. Opsada Sarajeva trajala je hiljadu tristo devedeset i pet dana između 1992. i 1996. godine. Tokom opsade hiljade građana morali su svakog dana trčati kroz iskušenje Aleje snajpera: na putu do posla, u potrazi za hranom, da posjete prijatelje, rođake i ljubavnike, da nastave živjeti.

Film prati ženu koja ide upravo tom rutom. Grad je današnji. Vrijeme filma je u isto vrijeme i prošlost i sadašnjost. Na svakoj raskrsnici žena osjeća da je ponovo izložena pogledu snajpera koji su se nekada nalazili na brdima. Potrčati bi moglo biti jednako opasno kao i hodati. Požuriti bi jednako moglo biti bekorisno kao i usporiti.

Ona staje, oklijeva, trči. Čeka, računa, trči i saginje se. Svaka raskrsnica je novi izazov i nova kalkulacija. Krije se iza nevidljivih zaklona. Uspravlja se kada misli da je sigurna. Geografija grada razdvaja topografiju izloženosti i sigurnosti, olakšanja i agonije.

Ritam filma razvija se od sporijeg ka bržem prateći ritam njenog hodanja. Još jedan tempo se pojavljuje u međuvremenu: muzika koja svira u njenoj glavi. U rashodu je sa ritmom njenih pokreta.

Žena koja trči, staje i trči i staje oživljava iskustvo drugih na mjestu njihove traume. To je njeno lično putovanje kroz njihovu kolektivnu prošlost. Sve što se desilo ranije, ponovo se dešava sada.

“Ne preporučuje se nošenje jarkih boja.
Crvenu izbjegavajte pod svaku cijenu.
Snajper je kao bik. Šarene boje su
također loš izbor. Snajper je luda
po prirodi, a svaka luda voli šareno.
Nosite sivo, smeđe ili bordo.”

Biografija reditelja:

Šejla Kamerić je rođena u Sarajevu 1976. Godine 1999. diplomirala je na Akademiji lijepih umjetnosti u Sarajevu, smjer grafički dizajn. Živi i radi u Sarajevu i Berlinu. Šejla Kamerić uglavnom se koristi fotografijom i videom stavljajući eksplicitni društveni kontekst nasuprot intimističkim vizurama. Njezin film ‘Šta ja znam’ (koji je režirala zajedno s Timurom Makarevićem) prikazan je i nagrađen na 5. Zagreb Film Festivalu.

Anri Sala rođen je u Tirani, Albanija 1974. godine. Njegov rad ne karakteriše toliko izgled ili tema, koliko specifičan senzibilitet. Njegovi radovi, uglavnom u videu, precizna su evokacija određenih mjesta, od Albanije, preko Islanda, do Afrike u kojima zvuk i vrijeme imaju ključno mjesto. Sala je studirao na Albanskoj akademiji umjetnosti prije nego se preselio u Francusku, gdje je studirao na akademiji Le Fresnoy u Tourcoingu i na Ecole Nationale des Arts Decoratifs u Parizu. Trenutno živi i radi u Berlinu. Među Salinim radovima nalaze se i sljedeća priznata djela: Dammi i Colori (2003), Time after Time (2003), The Long Sorrow (2005) and Air Cushioned Ride (2007).

Ekipa:

Scenarij i režija: Šejla Kamerić, Anri Sala
DOP: Patrick Ghiringhelli
Koproducenti: Amra Bakšić Čamo, Jovan Marjanović
Producent: James Lingwood

Produkcija: Artangel, London
Koprodukcija: SCCA/pro.ba, Sarajevo